Sinoć, 19.02.2025. organizovano je humanitarno veče stendapa i poezije, sa ciljem da se prikupi novac za nastavak liječenja našeg Sergeja.
Stalno ja, vrlo uporno i očigledno vrlo bezobrazno pišem “našeg”, a vi, moji sugrađani, ne smatrate da je on naš. Ili smatrate, a ne razumijete šta to znači. Možda nama u Banjoj Luci koncept bližnjeg nije najjasniji, ali evo, ja moram da vam kažem – Sergej je naš bližnji.
Čak ću ići i dalje sa tim, iako znam da će to mnoge da uznemiri, ali Sergej je naše iskušenje i naše ogledalo. Sam sebi je svakako najveće, Bog mu je dao težak krst i siguran sam da niko od nas ne može ni da zamisli kako je nositi takav teret. Težak je krst i Sergejevih roditelja, majke Svjetlane pogotovo, jer je na sebe prihvatila izazov i odgovornost da izliječi Sergeja. Niko ne zna u kojoj mjeri je to moguće, ali ona gura toliko snažno i sa tolikom vjerom, da se ja nekada zapitam da li sam išta u životu tako gurao. Sergejevo stanje iskušenje je i za Svjetlaninu majku. Da bi Svjetlana došla na neki događaj kao što je bio i ovaj sinoć, njena majka mora da dođe i čuva svoga unuka kojem dobro nije. Ali nemojte se stavljati u poziciju Svjetlane i njene majke, nije to vaš krst, njihov je. Vi se stavite u svoju poziciju, jer Sergej se desio i nama.
Vodeći ovu borbu, a sa željom da pomogne svome sinu, majka Svjetlana je bila prinuđena da o datoj situaciji informiše cijeli grad. Svi znamo ko je Sergej, šta mu se desilo i šta mu je potrebno. Takođe, svi znamo kako možemo da mu pomognemo i postanemo Sergejevi i Svjetlanini saborci – ponesemo barem mali dio njihovog krsta.
Baš to bio je motiv da sinoć u Haos Pabu organizujemo humanitarno veče za Sergeja. Umjetnici su se odazvali, to je bio lakši dio posla. Ekipa iz Studentskog pozorišta došla je nakon vlastite predstave, iako su to veče slavili rođendan pozorišta. Došao je i Rajko Marčeta, da Dučićevom poezijom uveliča događaj, došao je i naš čuveni Boris Šavija, umoran, takođe nakon igranja, a došao sam i ja, sa željom da mojom pjesmom o Sergeju i njegovoj majci otvorim, a svojom stendap tačkom zatvorim veče. Veče u kojoj su tema bili ljubav, empatija, saborstvo, podrška i odgovornost prema našim bližnjima kojima je teško.
Međutim, sinoćnje veče pokazalo je da veliki broj mojih sugrađana smatra nešto drugo…
Ili da Sergej i Ceca nisu naši bližnji, Ili da njima nije dovoljno teško Ili da oni ne zaslužuju pomoć jer tobože on je bio pijan u vrijeme nesreće, a ona se slika i “karmini”.
I legitimno je sve to, ali uz nekoliko “ako”:
Ako nikada niste pijani sjeli u auto.
Ako ste sigurni da niko vaš nikada neće pijan sjesti u auto. Ako ste sigurni da ništa vaše nije za veće “pravde” i veće sankcije.
Ako vam ne treba i nikada neće trebati podrška bližnjih.
Ako se vi, kada vam je teško ne smijete i ne “karminite”.
Ali nije legitimno ako zavidite nekome na pažnji i mrzite što je jak – tada ste bolesni ma koliko da vas ima.
A kad smo kod snage, i ovim ću završiti, moram reći da je Ceca toliko jaka da se nekada bojim takve snage. Da bi vam Bog dao takvu silu, On mora potpuno da vas polomi. Ta sila se ne priziva, nju dobijaju odabrani kako bi svojim bližnjima pokazali kapacitet čovjeka i ljubavi. Tada je za bližnje jako važno da se odrede prema toj sili – mnogi su to i sinoć uradili.
P.S.
Najavu za događaj vidjelo je 200.000 ljudi, a na istom se pored umjetnika i konobara pojavilo petoro ljudi. Od tih petoro lično poznajem Aleksandru Blagojević, majku nestale Sare i Božidara Vučurevića našeg džudo šampiona i moga velikog drugara.
Autor: Mladen Tešanović