U Banjoj Luci svi znaju sve. Ko je s kim, ko vara, ko se razvodi, ko glumi sreću, a ko je stvarno nesretan. Banja Luka je jedno veliko betonirano selo sa svojim pratećim elementima i normama ponašanja. I opet, nekako, svi i dalje zinu od čuda kad nešto pukne ko sijalica. Jer ovdje se ljubav još uvijek igra po pravilima koja više niko ozbiljno ne poštuje. Ovdje se još živi u svijetu koji više ne postoji. A ja se više i ne iznenađujem.
Možda zato što imam 28 godina i dovoljno iskustva da prestanem romantizovati stvari. I ne, tu ne računam srednjoškolske dane ni onu ranu mladost kad mislimo da smo zaljubljeni, a zapravo tek upoznajemo sebe i svijet oko sebe. To su godine eksperimentisanja, pogrešnih procjena i prvih iluzija. Prava priča počinje kasnije kad shvatiš da odnosi nisu tinejdžerske limunade sa malih ekrana i bajke sa princom na bijelom konju.
Bila sam u odnosima koji su izgledali “po PS-u”. Izlasci, planovi, upoznavanje s društvom, sve uredno posloženo. I opet, negdje između poruka koje se brišu i tog tihog osjećaja da nisi jedina, shvatiš da forma i suština nemaju mnogo veze jedno s drugim. Sve nestane u trenu i shvatiš da je to sve samo jedna uspomena u albumu života. Ali život ide dalje, što nas ne ubije to nas ojača…
Studije i postdiplomski u Berlin te malo razbiju. Ne zato što je tamo sve bolje, nego zato što vidiš koliko može biti drugačije. Multinacionalno okruženje, ljudi iz desetine zemalja, različiti pogledi na ljubav, brak, slobodu. I najvažnije — manje glume i pretvaranja. Tamo niko ne ostaje jer “tako treba”. Niko ne glumi sreću zbog komšiluka. I niko ne nosi tu stalnu, nevidljivu publiku u glavi. Izgleda da mi sa ovih prostora progledamo svojim očima tek kada se maknemo sa ovog zadrtog Balkana. I onda jednog dana vratiš se ovdje i shvatiš da kod nas veza nikad nije samo između dvoje
ljudi.
(nastaviće se…)
Autor: Yezza