Moja “prapostojbina” je Mejdan (Obilićevo), gdje je pradjed Milan sagradio kuću nekad između dva svjetska rata.
Do komunjara i nacionalizacije naša zemlja protezala se skroz do Vrbasa. Međutim, kako “Sila Boga ne moli…”, svedeno je to na manji komad zemlje u srcu “Male čaršije”. I dobro, bitno je da nam iz srca niko nije uzeo, niti može da uzme, “naš” Vrbas – rijeku koja je ime dobila po žalosnim vrbama.
I sad neko te vrbe, ili kako gradonačelnik kaže jednu vrbu, siječe (zajedno sa drugim drvećem, ništa manje vrijednim od vrbe). Zašto?
Zato što i dalje “Sila Boga ne moli…” i zato što je pravo u sili. Možemo mi da pričamo šta hoćemo, ali niko, ni na jedan način, ne može da vrati posječeno drveće. Ni hiljade ljudi na ulici, ni tužbe, ni apeli ne mogu iz panja stvoriti drvo.
U regionu smo već viđali politiku “sruši pa se pravdaj, ne daj stoci da koči” i razumljivo je to, novac ne da silu nad sobom.
Problem je kada kap prelije čašu.
Jer i “jedna vrba”, u pogrešnom trenutku, postaje simbol mnogo većeg nezadovoljstva koje se neće moći ignorisati.
Autor: Mladen Tešanović