Snijeg je padao danima, vjetar je lomio tanke grane, a daleko iza brda čula se tutnjava rata. Kuće su gorjele u dolini, ljudi su bježali bez pravca, noseći ono što su mogli staviti u jednu torbu ili pod rukom, a on, Ratoja, već je odavno prestao bježati.
Nakon što su mu u ratu stradali otac, majka, brat i žena, ostao je sam u kući na kraju sela. Živio je od onoga što bi našao, uzgajao malo povrća i čuvao nekoliko životinja. Govorio je malo. Nije više imao kome.
Jednog predvečerja, dok je išao kroz šumu po drva, začuo je šuštanje iza smrznutog žbunja. Prvo je pomislio da je životinja ili odbjegli vojnik. Stisnuo je sjekiru, a onda je ugledao nju, mladu djevojku, promrzlu, iscrpljenu i gotovo bez svijesti. Odjeća joj je bila poderana, kosa mokra od snijega, a usne ispucale od žeđi.
— Vode… — jedva je izgovorila.
Spustio je sjekiru i prišao.
Nije pitao ko je. Nije pitao čija je. Samo ju je podigao i ponio prema kući. Te noći dao joj je posljednji komad hljeba od brezine kore koji sam peče. Ugrijao je vodu i stavio joj pokrivač preko ramena.
Kada je ujutro otvorila oči, dugo je gledala u njega.
Ona: “Gdje sam?”
On: “Ah…”
Ona: “Zašto?”
Slegnuo je ramenima.
Narednih dana polako joj se vraćala snaga. Ispričala mu je da je pobjegla iz sela koje više nije postojalo. Nije znala gdje joj je porodica. Nije znala hoće li ih ikada više vidjeti.
On joj je ponudio da ostane, a ona nije imala gdje. Prihvatila je.
U početku su bili samo dvoje ljudi koje je rat slučajno spojio. Ona je kuhala, čistila i učila kako se preživljava u kući bez struje i bez sigurnosti. On je cijepao drva, obrađivao zemlju, išao po vodu i pokušavao da ih oboje prehrani. Nisu se mnogo smijali, čak je i razgovor bio rijedak, kratak i težak.
Vremenom su počeli čekati jedno drugo. Kada bi se on vraćao iz šume, prvo bi pogledao prema prozoru. Kada bi ona čula njegove korake u dvorištu, lice bi joj se promijenilo. Radili su od jutra do mraka. Ruke su im bile ispucale, leđa bolna, ali su navečer sjedili pred kućom i gledali kako sunce nestaje iza brda.
Ona: “Nikad nisam mislila da ću ovdje ostati.”
On: “Ni ja nisam mislio da ću se ikada više radovati.”
Pogledala ga je. Tada su oboje shvatili ono što nisu izgovorili. Nije ih spojila sreća, ali ono što se između njih rodilo više nije imalo veze s ratom.
Autor: Marv Holidej