Ovih dana navršava se tužna godišnjica. Godišnjica stradanja. Godišnjica egzodusa i pogroma. Tamo oni to zovu oslobođenjem i vojno-redarstvenom operacijom Oluja. Oluja koja je uspješno pomela preko dvije stotine hiljada Srba iz njihove vjekovne postojbine, na našu veliku žalost i sramotu.
Trideset i jednu godinu kasnije i dalje se ispredaju mitovi i legende. Preko tri decenije Srbi tuguju, a Hrvati slave. Istina, za „obljetnicu“ zovu srpske estradne zvijezde i plaćaju im masne honorare – nema veze, samo neka je veselo! A Srbima, naravno, pare ne smrde… Preko tri decenije Srbi i Hrvati prepucavaju se preko društvenih mreža i medija, mjere čiji je veći i koje govno manje smrdi. Jedni provociraju i rugaju se, drugi govore kako su izdani i prodani, i tako u krug. Psi laju, a godine prolaze.
Da li sve to umanjuje svu muku, strah i bol koje su pretrpjele žrtve progona? Ne, nimalo. Ali, ako ćemo za utjehu, svi protjerani danas imaju hrvatsku putovnicu, s kojom kao građani EU slobodno idu raditi i živjeti širom Unije. Jeste da su roditelji pretrpjeli patnju i stres, ali će bar djeca i unuci iskoristiti mjesto rođenja i putovnicu za bolji život nego što su ga oni imali. Ako je to ikakva utjeha…
Ono što meni ide na nervni sistem nije ovo hrvatsko slavlje i ruganje, nego naša izvorna srpska glupost. Ovih dana (a i mimo njih) javljaju se hrabri srpski junaci kojima godina rođenja počinje brojem dva. Oni bi da oslobađaju i osvajaju Republiku Srpsku Krajinu uz prigodnu koreografiju i pjesme Baje Malog Knindže, a ne mogu je naći na karti ako nije jarkom bojom upadljivo označena, dok bivši žitelji iste odlaze samo jednom ili dva puta godišnje da obiđu stara imanja. I to su uglavnom ljudi u poznim godinama ili starci koji su došli da provedu posljednje godine života na svom ognjištu.
Ono što svi zaboravljaju jeste činjenica da su to i u najljepša vremena bili veoma jalovi i zaostali krajevi, ponegdje čak i siromašniji od Kosova. Ne treba ni napominjati na šta to danas sve liči. Žalosno i tužno, ali tako je. Da ne spominjem da većina ovih „oslobodilaca“ zamišlja rat kao kompjutersku igru u kojoj imaš tri života za prelazak nivoa… Kada bi dobili žuljeve od čizama treći dan i ostali bez tri obroka (i pive) nedjelju dana, ne smijem ni zamisliti šta bi se desilo! Vojnog roka i čeličenja mladića odavno nema. Sada to čine fudbalski stadioni i kladionice.
Naravno, s druge strane Save i Une isti takvi „domoljubi“ sa tri zuba u glavi svršavaju na ustašku ikonografiju i Thompsonovo arlaukanje. Kulturno se uzdižu uz čuveni drevni pozdrav „Za dom spremni!“, navodno iz klasične opere HNK (samo što to još niko nije uspio dokazati). Biće da smo svi bili u zabludi i da su ustaše bile pozorišna trupa i literarna družina, a Jasenovac, Jadovno, Pag i Stara Gradiška domaćini dramskih priredbi… Na repertoaru im je, vidim, još uvijek crni humor. Neko je rekao da je neostvareni likovni umjetnik iz okoline Linca takođe volio operu i narodne legende.
Njegovi baletani su, kažu, uz zvuke Vagnera publici puštali gas. Šta ti je kultura i baština! Dok hrvatski zvaničnici glume EUropu i demokraCiju, na sve strane im divlja i buja fašizam kao korov. Po Hrvatskoj kruže uskrsle sablasti i aveti krvave nacističke NDH, ali to je, prema njima, sloboda govora i izražavanja. To su, znate, neki „nesavjesni pojedinci i zločesti dječaci“ koji povremeno, urokani, prave izlete na otoke s namjerom da tuku srpske konobare na sezoni. Ah, igraju se djeca, mladost – ludost…
S druge strane, nešto drugo mi uporno para oči. Gdje god sam se sticajem okolnosti zadesio u Hrvatskoj, na svakom spomeniku ili spomen-ploči iz Domovinskog rata obavezno stoji da su ih ubijali srbočetnici, četnici, jugočetnici, srboagresori ili jugovojska sa pobunjenim i odmetnutim Srbima. Donijeli su zakon kojim se sa grobnih mjesta uklanjaju svi mogući pomeni na RSK, JNA ili bilo šta vezano za rat i pripadnost srpskoj vojsci.
S druge strane, u Mrkonjić Gradu, gdje su hrvatski vojnici širili evropsku kulturu i baštinu po uzoru na drevne srednjoevropske narode, Vandale, Ostrogote i Vikinge, postoji spomenik. Spomenik ubijenim mještanima srpske nacionalnosti koji nisu htjeli da bježe iz svojih domova. Na tom spomeniku piše da je u masovnoj grobnici pronađena 181 žrtva, „zvjerski ubijena za vrijeme neprijateljske okupacije“!!!
Koji neprijatelj je okupirao Mrkonjić Grad 1995. godine? Klingonci? Mongoli? Romulanci? Orci predvođeni Sarumanom? Kome smeta istina i šta se zapravo desilo?
Preskočiću političke stavove i mišljenja, nije tema priče, ali… Zar žrtve treba da paze da se ubice slučajno ne uvrijede? Dok ti isti Hrvati na sve načine pokušavaju da nas popljuju, ponize i predstave kao agresore i divljake, mi izgleda pazimo da se oni slučajno ne uvrijede. Koja je poenta godišnjeg pomena žrtvama i sjećanja na njih kada se prećutkuje glavna stvar – pobili su ih pripadnici hrvatske vojske! Tačnije, vojske Republike Hrvatske zajedno sa jedinicama Herceg-Bosanske HVO i muslimanske Armije BiH. Treba isticati istinu ili pljujemo na vlastite žrtve. Mrzim što to moram priznati, ali Hrvati imaju daleko veću nacionalnu svijest, ponos i kulturu pamćenja od nas Srba!
Neko kaže: oprostiti i nikada ne zaboraviti. A ja kažem: ne treba ni oprostiti ni zaboraviti. Praštanje nas je dovelo tu gdje jesmo.
Narod koji zaboravi svoje žrtve prije ili kasnije dobije nove. Ne tražimo da drugi pamte umjesto nas.
Dovoljno je da mi ne zaboravimo.
Autor: Velimir Cinik