NARCIS

Narcizam nije ljubav prema sebi.
Narcizam je odsustvo sebe.

U psihološkoj osnovi narcizma ne stoji snaga – nego duboka, cesto nevidljiva praznina.
Dijete koje nije bilo viđeno, prihvaćeno ili voljeno bez uslova, odrasta u odraslu osobu koja gradi sliku sebe – ali ne i sebe samog. Ta slika mora biti savršena. Mora biti potvrđena spolja. I mora biti odbranjena po svaku cijenu. Zato narcizam ne traži odnos. On traži ogledalo. U takvom odnosu, druga osoba ne postoji kao biće, nego kao funkcija – da se divi, da potvrdi, da trpi.

I tu počinje ono o čemu se rijetko govori. Jer narcizam danas često zovemo “jak karakter”, “samopouzdanje”,“zna šta hoće”. A zapravo, vrlo često gledamo emocionalnu manipulaciju, nedostatak empatije i suptilno, ali sistematsko urušavanje druge osobe, koja je zapravo žrtva. To urušavanje nije uvijek glasno. Ne dolazi uvijek sa uvredom. Ponekad dolazi sa osmijehom. Sa tišinom. Sa ignorisanjem. Sa osjećajem da nikada nisi dovoljno dobra. I to je ono najopasnije. Jer žrtve narcizma često ne znaju da su žrtve, već samo osjećaju da gube sebe, svoj glas, svoje granice – svoje dostojanstvo.

I dok se svijet divi “harizmi”, iza zatvorenih vrata često ostaje neko ko se bori sa anksioznošću, depresijom, pa čak i mislima o odustajanju od života. A dijagnoza? Rijetko se postavlja. Jer narcizam ne dolazi sa uvidom. Takve osobe ne dolaze po pomoć, one dolaze po potvrdu.

A gdje nema empatije, nema ni ljubavi.

Autor: Marija Banjac Petković