Kiša u Republici Srpskoj odavno više nije samo vremenska prognoza, nego potencijalno vanredno stanje. Svake godine, gotovo u isto vrijeme, iste rijeke izlaze iz svojih korita, ista dvorišta nestaju pod vodom, a isti ljudi iznova spašavaju ono što se spasiti može. I dok voda guta sve pred sobom, svi se uporno pitamo: kako je moguće da nas poplave svake godine iznenade na istom mjestu, u isto vrijeme?
Nažalost, odgovor se ne krije u nepredvidivoj i ćudljivoj prirodi, nego u predvidivoj nebrizi nadležnih.
Godinama unazad, još od katastrofalnih poplava 2014. godine, reakcije dolaze kasno, mjere su kratkoročne, a rješenja se svode na obećanja koja traju kraće od same kiše. Umjesto da se rijeke drže pod kontrolom, čini se da se i dalje oslanjamo na božiju milost i pogled u nebo.
Poplave tako prestaju biti samo elementarna nepogoda. One postaju ogledalo društva koje uporno odbija da nauči istu lekciju. Po Albert Einstein definicija ludila je stalno ponavljanje istog postupka uz očekivanje drugačijeg rezultata. Ivo Andrić je to slikovito opisao: svuda u svijetu ima budala, ali kod nas kao da je centrala.
Fascinantno je da se svake godine, u isto doba, izliju iste rijeke, u istim gradovima, na istim kritičnim tačkama. Tu su i bujični potoci, po kojima se gotovo može korigovati kalendar. I šta na sve to rade nadležne službe, opštinske uprave i građani? Po svemu sudeći nedovoljno.
Prečesto gledamo isto: upozorenja, paniku, spašavanje u posljednjem trenutku i, nakon svega, kratko pamćenje. Umjesto da se problem rješava unaprijed, reaguje se tek kada voda već dođe do praga.
Treba ojačati nasipe. Nema sredstava. Zašto nema? Zato što mnoge opštine funkcionišu na ivici, oslanjajući se na pomoć većih centara i budžetske transfere. I tako, iz godine u godinu, vrtimo isti začarani krug bez suštinskog pomaka.
A da rješenja postoje, pokazuje primjer Hrvatska Kostajnica. Suočena sa istim problemom rijeke Une, ova mala sredina nije ostala zarobljena u čekanju i saniranju štete. Uvedeni su mobilni nasipi – konkretna, efikasna i relativno pristupačna mjera zaštite koja se aktivira kada vodostaj poraste. Rezultat nije savršen, ali je jasan: reakcija je brža, a šteta manja.
Kostajnica u Republici Srpskoj, s druge strane, iz godine u godinu ostaje simbol istog scenarija – voda dolazi, ljudi se snalaze, a nakon njenog povlačenja ostaju blato, šteta i prazna obećanja. Razlika između ove dvije obale Une nije u snazi prirode, nego u spremnosti da se na nju odgovori.
Priroda će uvijek testirati granice i pokazivati svoju ćud. Ali odgovornost za posljedice nije na njoj, nego na onima koji godinama odbijaju da se na nju pripreme. Sve dok je tako, svaka nova poplava biće samo potvrda iste greške.
A možda molitve ipak imaju efekta, jer smo, za sada, uglavnom pošteđeni najtežih posljedica. Ali na tome se ne gradi sistem.
Autor: Velimir Cinik