Donja Gradina. Najveći srpski grad nakon Beograda. Grad mrtvih. Na ovom mjestu tuge i bola, natopljenom krvlju i suzama, počivaju hiljade nevinih duša stradalih svirepom smrću. Ovdje leže zatočenici logora Jasenovac, jednog od najstrašnijih logora smrti u Drugom svjetskom ratu. Umoreni glađu, žeđu, bolestima, mučenjem, nožem, metkom i maljem. Umoreni zato što su bili druge vjere i porijekla, u sistemu koji je krvoločni ustaški režim Nezavisne Države Hrvatske sprovodio po uzoru na svoje nacističke i fašističke
gospodare. Jedan jevrejski naučnik ovaj pakao na zemlji, na ušću Une u Savu, opisao je na poseban način: Aušvic, Majdanek, Treblinka i Dahau bili su industrija smrti, dok je Jasenovac bio ručni rad. Dok je nacistički sistem istrebljivanje sprovodio industrijski, hladno i mehanički, u Jasenovcu je smrt imala lice izopačene blizine, svedeno na ljudsku ruku i volju. Kao što je francuski pisac Erve Lorije istakao, ni najkrvožedniji obredi ljudskih plemena nisu poznavali takvu mjeru užasa i divljaštva…
Svake godine, nakon Vaskrsa, u Donjoj Gradini se održava komemorativni skup, na kojem se okupljaju državni zvaničnici i vjerski predstavnici. Tada se služi pomen i čitaju molitve za sve nevine žrtve ustaškog režima. Pored Srba, u ovom prostoru počivaju i pepeo i kosti Jevreja i Roma, ali i Slovenaca, Hrvata i Muslimana koji su se našli na putu terora Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj prostor progutao je hiljade i hiljade života, ostavljajući za sobom tišinu koja traje.
Danas, kada čovjek prolazi stazama između devet grobnih polja, masovnih grobnica koje nose poetska imena Bare, Brijestovi, Hrastovi, Košute, Orlovače, Tišina, Topole i Vrbe,
neminovno zastane pred jednim koje se posebno izdvaja – grobnim poljem Jasen. Tu su, prema svjedočenjima, zakopavana djeca. Vjetar u krošnjama jedini remeti tišinu ovog
mjesta, najtežeg u Donjoj Gradini. Hiljadu i tri stotine kvadratnih metara koje nose težinu dječijih života, suza i neizrecive tuge. Danas, tokom pomena, stotine đaka dolaze u obilazak ovog mjesta. Djeca, kao djeca, nose u sebi mladost, smijeh i igru. Njihova graja razliježe se prostorom. Jedan stariji čovjek negoduje, primjećujući kako sjede po travi oko grobnica, kao na izletu, dijeleći sendviče. A ja mislim drugačije. Neka ih. Neka sjede na toj travi. U toj živoj slici ima nečeg dubljeg: života koji, uprkos svemu, opstaje. Oko grobnog polja Jasen, gdje se smrt i sjećanje prepliću, sjedi mladost koja tek počinje. Kao da život, upravo tu, tiho i uporno pobjeđuje. Po meni jako snažna simbolika koju kratkovidi ne opažaju.
Iz pepela i smrti rađa se novi dah. Život traje, i dolazi u Donju Gradinu kao nova generacija koja treba da zna. Da razumije. Da pamti. Da se zlo, koje je jednom ovdje imalo oblik, nikada ne zaboravi — jer se, u drugačijim vremenima, uvijek može ponovo pojaviti.
A grobno polje Jasen svojom tišinom ne ćuti. Ono opominje.
Autor: Velimir Cinik