Ali hajde da budemo iskreni do kraja i recimo da postoje i muškarci koji to isto traže. Samo iz druge perspektive. Traže nekoga ko će da izgleda lijepo pored njih, da ne komplikuje previše i da, po mogućnosti, ne postavlja nezgodna pitanja. Naravno, tu su i muške sponzoruše koje bi oženile i mumiju samo ako nosi dobar miraz.
Tu su naravno homo balcanicus mačo frajeri kojima žena služi da čuva djecu i kuću. Naravno, i da slijepo sluša svog muža koji je uvijek u pravu. Sa druge strane žene koje pripadaju tom plemenu, naročito one koje se u grad dosele iz ruralne sredine, postanu pravi control freaks koje zahtijevaju matrijarhat i potpunu kontrolu nad mužem i porodicom. Oba slučaja su posljedica naše balkanske zatucanosti i mentaliteta kasabe. I negdje na sredini toga nastaju odnosi koji više liče na bilateralni sporazum nego na emocionalnu zajednicu. Nešto između sponzorstva i veze. Između interesa i navike. Između morala i sramote. Između toga da ti je neko potreban i toga da ti je zapravo samo koristan.
I svi to vide. I svi to znaju. I svi će i dalje javno pričati kako “to nije normalno”. I svi će dalje da se prave slijepi, gluvi i mutavi kao ona figurica od tri majmunčića. Najzanimljivije je što se svi i dalje kunu u ljubav i porodične vrijednosti. U brak. U porodicu. U “istinske i prave vrijednosti”. A u stvarnosti, brakovi pucaju brže nego ikad, razvodi su postali skoro pa rutina, a vjernost više zvuči kao lični izbor nego kao standard.
I možda najveći problem nije to što su se odnosi promijenili. Nego što niko više nema hrabrosti da prizna šta zapravo želi. Jer lakše je igrati ulogu. Lakše je biti “dobar momak” ili “fina djevojka”. Lakše je održavati sliku nego suočiti se s istinom. Ovo društvo izleda kao jedna veliko pozorište sa podijeljenim ulogama bez generalne probe pa se improvizuje na sceni pred publikom. A istina je da u Banjoj Luci ljubav odavno nije jednostavna. Samo smo mi dugo glumili da jeste.
Autor: Yezza