Najveće i najljepše naselje u gradu čeka da se neko iz Grada sjeti da ga obiđe. Na vrhu brda zagrljena šumom i ispresijecana šetalištima između zgrada je Starčevica. Uživalo bi se mnogo više da je pokupljeno lišće koje već drugu godinu trune po travnjacima oko zgrada i dječijih igrališta.
Trava je odavno spremna za košenje, a ukrasni grmovi i ograde plaču za šišanjem. Zapušteno i nebezbjedno za djecu. Važno je da smo dobili “hotel za mačke” bez sobarica. Bez održavanja biće ruglo i izvor neugodnih mirisa.
Na vrhu je jedan mali “Moj market” koji je snabdjeven kao seoska prodavnica iz prošlosti, nedovoljan za toliko stanovnika. Nema novinskog kioska, nema pekaru, nema ništa osim tog marketa u kom jedne sedmice nemaju čaj kamilice, a druge ni kokte ni kisele. Valjda Grad misli da je lako sa 60 i više godina spustiti se ispod Starčevice i obaviti nabavku pješke, jer čekati bus na pola sata je jadno kad ideš po doručak ili bilo kojim povodom.
Ambulanta nam radi kako je napisano radno vrijeme, ali zakazati pregled kod svog porodičnog ljekara je lutrija. Zadnji put sam zvala 28 puta da odem po uputnice specijalisti. Ne smijem ni pomisliti da je trebalo nešto hitno.
U suštini, upućeni smo na gradski prevoz koji je neredovan zbog saobraćajne gužve. Ne znam zašto je to tako, ali je nerealno da nemamo ni roštiljnicu, ni pekaru, ni kafić sa restoranom. Ako izađem u šetnju mogu uzeti piće iz kuće ili prodavnice da ga popijem na klupi šetališta. Možda je tako zdravije i bolje za moj džep, ali bilo bi lijepo sjesti u neku baštu i uživati. Stanovi ih nemaju.
Tješimo se ljepotom prirode. Zablistale su privatne bašte, miris jorgovana se širi brdom. Možda je i bolje ovako nego da nas snađe betoniranje travnjaka kao u centru.
Autor: Baka