Svako društvo ima svoje “luđake”. To su oni ljudi o kojima se priča sa podsmijehom, oni koje nazivaju čudacima, fanaticima, zanesenjacima ili budalama. Ljudi koji ne umiju da se uklope, ne pristaju na pravila igre i često izgledaju kao da vode bitke koje niko drugi ne vidi.
Oni su društveni izopštenici ne zato što su nužno drugačiji od drugih, već zato što su spremni da plate cijenu koju većina nije spremna ni da razmotri. Za svoj cilj žrtvuju ugled, komfor, prijateljstva, karijeru, a ponekad i vlastito dostojanstvo. Nije im strano ni da ih smatraju ludima, jer znaju da je ismijavanje često prva reakcija na ideju koja se ne uklapa u postojeći poredak.
Sa strane gledano, njihovi postupci često djeluju nerazumno. Zašto bi neko svjesno trpio poraze, uvrede i poniženja zbog nečega što ne donosi sigurnu korist? Zašto bi rizikovao da izgleda kao budala? Upravo zato što oni vide nešto što drugi još ne vide. Nekada je to vizija boljeg društva, nekada umjetničko djelo, naučno otkriće, politička promjena ili lična misija kojoj su odlučili da služe.
Naravno, među luđacima ima i onih koji zaista lutaju za iluzijama. Nije svaka velika ideja istovremeno i dobra ideja. Ali istorija pokazuje da su gotovo sve velike promjene u početku izgledale kao ludost. Svaki put kada je neko pokušao da pomjeri granice mogućeg, prvo je bio ismijan, zatim osporavan, a tek na kraju prihvaćen.
Zato je pitanje ko je zapravo lud. Onaj koji slijepo prihvata svijet kakav jeste ili onaj koji vjeruje da može biti drugačiji? Onaj koji čuva svoju sliku po svaku cijenu ili onaj koji je spreman da je žrtvuje zarad nečega što smatra višim od sebe?
Možda luđaci nisu ljudi koji su izgubili vezu sa stvarnošću. Možda su to ljudi koji su toliko opčinjeni jednom mogućom stvarnošću da su spremni da podnesu sve kako bi je pretvorili u istinu. A društvo ih, sve do trenutka uspjeha, gotovo uvijek naziva istim imenom – luđaci.